Stanko Špoljarić
"HOD PREMA VJEČNOSTI"

¸Figuracija asocijalnog karaktera nositelj je sadržajnog sloja slikarstva Sergija Mihića. U nizanju faza u razumljivim stilskim mijenama ( s primjetljivom zajedničkom niti kontinuiteta načina) pojedinačna figura, njihov dijalog ili splet mnoštva nose «priče», koje često dodiruju egzistencijalna stanja čovjeka. Okvir akterima zbivanja pejsažno je rasprostiranje ili zatvoreni kadar interijera. Ekspresivnim nabojem ostvarena je zgusnutost scene, i u situacijama složenog i jednostavnog scenarija. Nervaturom poteza, gestom, dosegnuta je punina strujanja silnica, kojima sve jedinke slike (likovi, fragmenti krajolika, predmeti simboličke konotacije) zahvaćene su kretanjem. Mihić unutrašnjim redom prizora, ritmom sastavnica «disciplinira» događanje slike, organizirajući je po čvrstoći luka, dijagonale slijeda pojaseva ili s dominantom lika i grupe uraslih u tkivo cjeline. S različitim stupnjem opisnosti, od relativne realistične datosti ( najprisutnije u primjerima mnoštva gdje se marnošću izvedbe omogućava čitkost motiva) preko razložne deformacije lika, do približavanja apstraktnom. Mihić ipak uvijek ostaje u dodiru s figurativnim, iako u gradnji slike prolazi od ljudskih problema i pitanja koja dobivaju mjeru činjeničnosti, u opredmećenju intrigantnih tema. U prožetosti stvarnog i imaginarnog. Univerzalnog i osobnog, općeg i reakcije na konkretne povode. Bez namjere moraliziranja Mihić je razvio svoj vid angažirane umjetnosti, jer u djelima likovne logičnosti i dojmljivosti postoji (kao integralni dio) segment Mihićevog promišljanja svijeta, pa aktualnost ( kao i taloge ljudskog) prevodi u slikarsku uzbudljivost. Razina literarnog ne nadilazi izražajnost likovnog, koje kod Mihića bez obzira na izdanke poetike, dosljednog je stava. U različitosti kompozicijskih rješenja (kojih potka je i potka sadržaja) doslovnost i slutnja događanja rastu u svom intenzitetu. U ostvarenjima minuciozne dorađenosti i usitnjenosti u fragmentima isječaka kuglastih formi približavamo se fantazmagorčnim stanjima, enigmatičnosti složenog znaka svakodnevnog. Crtačkim tkanjem i odmjerenošću boje ispunjen je površinama pomalo labirintičkog karaktera, s oprostorenjima stalnih srazova, koji u dinamičnosti i nepredvidljivosti odraz su nemira ljudskih upitnosti. Slično kao i košmar na lađi otuđenih osoba zahvaćenih tjeskobom. U ciklusu radova pod naslovom «Panoptikum» Mihić «analizira» ponašanja, izgubljenosti, paradoksalne odnose društva i pojedinca. Odabravši izraz ekspresionističke emotivnosti, direktnosti postupka. Drugog pola slikarske vještine, kako onog klasičnog virtuoziteta, tako i svježina i sigurnosti na otvorenjima ciklusa neuobičajeno velikog formata. I kromatske usaglašenosti relativno reducirane palete smeđih vrijednosti. Mihić u susretu s pejsažem, interpretiranog slobodnog (nije isključeno da se javi i veduta) diže kolorističku blistavost potaknutu ( u dijelu radova) i svjetlom Mediterana. Ili je paleta obogaćena aplikacijama zlatnog, shvaćenog i kao koncentriranog traga svjetla. Pulsiranje plohe ima i svoju suprotnost u stilizaciji oblika, čamci su svedeni kostur rebara s zakrivljenjima čiste silhuete sukladne obrisima ljuskastih formi u slikama «razvijene « ikonografije. Opus Sergija Mihića karakterizira stalno propitkivanje, umjetnički zanos i dojmljivost dosega. «Podijeljen» u cjeline koje se nadopunjuju, nosi puni slikarski vitalitet vidljiv i u recentnim radovima, posvećenim «Pjesmi stvorova» Sv. Franje. Pjesme u kojoj zemno dodiruje transcendentalno. Mihić je prizore doveo do elementarnosti kružnih formi, koje u preobrazbi značenja znak su veličanstvenog, zadivljenost stvorenim. Čistoća oblika, zrake svjetla, idealnost geometrijskih likova, te prožetost unutrašnjom energijom vidljivi su svim jedinkama svojevrsnog poliptiha.

Mihić je duhovnost siromaška iz Asissija prenio u meditativnost slike, a oblike u bezmjerje prostora. Ljepote koja u značenjskom sloju nema granice.