"GALEBOVA KRILA"- uz izložbu Sergija Mihića u Rijeci 
Radmila Matejčić 
Novi list - 04.04.1973

U atriju Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci izlaže Riječanin, akademski slikar iz Zagreba, Sergije Mihić. Ugodno je kada rodni grad privuče umjetnika
umjetnika da prezentira svoja djela i svoje probleme. Jednako je pohvalno kad mladom i naobudnom umjetniku Uprava muzeja omogući da izlaže u dvorani u kojoj su izlagali najprominentniji slikari. Kad ovakvu ponudu slikar prihvati, postaje to za njega višestruka obaveza.

Mihićeva stil nam je bio dosad nepoznat. Kao marljivog umjetnika susreli smo ga na izvedbi velikih mozaika u riječkoj pošti koje je on po nacrtu Ede Murtića vrlo vješto ostvario. Međutim, to je reprodukcija tuđe ideje, pa je ova Mihićeva personalka u Rijeci zapravo prvi njegov susret s nama, bolje reći – sa zavićajem.

Odmah bismo mogli njegovu izložbu podijeliti na dva izraza i dva oprečna raspoloženja, koja su neosporno imala utjecaja na njegovo stvaranje. Prvi je način povođenje za valom tenebroza, neka vrsta gnjeva u mraku među kosturima, gdje je sve podređeno neredu i oslikano sirovo, bez većih kolorističkih vrednota. Teme su ponekad teške, a njihova težina nije dovoljno naglašena obradom. Jasno je da se Mihić želio otarasiti stanovite more, olakšati se kako bi, izašavši iz vlastitog purgatorija, krenuo u svjetlost. Čudno je, koliko je literarna i filmska moda inficirala likovne umjetnike, a veoma je pošteno od Mihića da nam je prikazao svoj put na svjetlo, iako je to mogao lukavo zatajiti. Da nije izložio ovih nekoliko slika kao npr. «Logor», «Istražni zatvor», «Prosjak» i «Disco-klub» ne bismo mogli sagledati napor uložen da- olakšan podsvjesnog pritiska i ozdravljen – može izraziti svjetlost dana i vratiti se primorskim motivima s kojim je krvno vezan i vinuti se na krilima galebova. Posve je drugo raspoloženje izraženo na slikama «Galebovi», «Vjetar u drvu» i na par platna sa prikazima barki. Paleta još uvijek nije posve čista, boje su zastrte sivkastom koprenom, negdje zabruje svojim intenzitetom i sklone svojim zvukom koprenu. Potez je na tim slikama muškarački, čvrst, kompozicija uravnotežena, tu je potpuno drugi Mihić- u pozitivnom smislu drugi, vedriji i iskreniji, u cijelosti svoj. Ta platna znače osamostaljenje i trganje s nečim nesnosnim što je čak i ljubav skrivala u mrak i oduzimalo joj komponentu čistoće i duha. Krila galebova ritmično sad za Mihića probijaju zrak u pravcu svjetla i produhovljenosti, u pravcu dorađenosti djela. Mihić je uvidio da nervoza i nestrpljenje oduzimaju invenciji potencijal. On se pokušava srediti u samom sebi i stoga se vraća zavičaju kao najsigurnijem ishodištu i izvoru pobuda. Talentiran slikar koje je prošao inkubaciju zagrabačkih umjetničkih boljki, treba u svojoj tridesetprvoj godini konačno samostalno i iskreno, bez.
tuđih natruha da stvara, a mi mu želimo da to stvaranje bude u Rijeci i za Rijeku.