Tomislav Radić- Zagrebački dnevnik, 24.4.1984.
NAJAVA: PANOPTIKUM – IZLOŽBA SERGIJA MIHIĆA U «ŠKOLSKOJ KNJIZI»-
Izložba 20 uljanih slika i grafičke mape linoreza pod nazivom «Panoptikum» u «Školskoj knjizi» u Masarykovoj ulici izazvala je prilično nedoumice u zagrebačkim likovnim krugovima. Otvorenje prije dvadeset dana, rekli bismo neobične izložbe, privuklo je mnoge poklonike umjetnosti. Galerija «Školske knjige» bila je puna uzvanika i znatiželjnika, a u uvodnom govoru profesor Predrag Matvejević usporedio je Mihićev specifičan umjetnički izraz s djelima Franciska Goye , Daumiera i Krste Hegedušića.
Mihićev likovni izraz je osebujan, autohton, on se kritički odnosi prema povijesti, kritički sagledava tu prošlost, ali još više sadašnjost , i daje viziju budućnosti, viziju kako ju on doživljava. Mihić slika refleksije svijesti o povijesnom, o trenutačnom, o budućem, ne tražeći pljesak i podilaženje. Umjetnost nije u laži, nego u istini. Mihićev motiv je čovjek, a djela su mu uvijek više namijenjena duhu nego oku. Njegove mape – linorezi su ovdje da se nad njima misli, da se zamisli nad tim čistim slobodnim crtežima reduciranim na osnovne linije između kojih postoji skulptorski volumen bez detaljiziranja.
Svaki čovjek može biti zanimljiv kao model, kao likovni problem, ali Mihića ipak ne zanima individuum. On želi dati kolektiv, prikazati ga u pokretu, u pomacima, u htijenjima, oblicima i sudarima. Iz njegove imaginacije izbijaju žalci kritike, osjeća se želja da se bori protiv društvene hipokrizije, birokracije da ocrta odnos prema radnicima, prema vrednovanju u kulturi. Taj njegov odnos zbunio je mnoge kritičare i oni su na tu izložbu odgovorili šutnjom za razliku od drugih koji su u Mihiću spoznali umjetnika koji se ne zanosi podizaženjem kritici, koji ne simpatizira malograđanski likovni milje i koji uostalom to dokazuje rijetkim ali zato snažnim i namjerno provokativnim izložbama. Prisjetimo se, posljednja velika Mihićeva izložba bila je godine 1972., kada je umjesto likovnih kritičara na otvorenje pozvao radnike. Ovaj put u «Školskoj knjizi» okupili su se oni koji ga pamte od prije 10 godina i mnogi drugi za koje je Mihić bio do sada nepoznat, ali će ga od sada, vjerujemo, dugo pamtiti.
