Uz izložbu slika
«PANOPTIKUM» SERGIJA MIHIĆA
U galeriji « Školske knjige»
Zagreb, Masarykova 28
04. – 24. travnja 1984.
Umjetnost je bila nekada gledana kao naročiti dar bogova i pomalo svetinja: danas je gledana kao snobovska igra površnih zgubidana, a umjetnici kao društveni paraziti koji mnogo traže, malo daju a nikome ne trebaju.
Do ove reputacije umjetnost je došla zahvaljujući kritičarima i menadžerima. Kad De Chirico govori da su kritičari upropastili umjetnost i reputaciju umjetnika, on ponavlja samo ono što su davno prije njega utvrdili Paul Vallrey i Emil Bernard pa i sam Picasso.
Umjetnost nije u laži nego u istini. Radi toga mišljenje današnje publike o umjetnosti, ma koliko bilo negativno, nije bez podloge u stvarnosti Suviše imamo kulturonosaca bez kulture i obirača vrhnja, koji ga u napoju traže. Međutim, omalovaženje kojim publika mjeri umjetnost nije opravdano, jer nije rad samo ono što «paru» donosi, nego i ono što um obogaćuje i moralne snage budi. A konačno, zašto negirati pravo na opstanak onima koje je priroda obdarila krilima i namijenila im ulogu da pjesmom svijet vesele i uljepšavaju život?
Kad se je Sergije Mihić, nakon svršene gimnazije, opredjeljivao za umjetnost, on je znao da gazi na tlo siromaha. Doista, bilo je umjetnika i onih koji su umjetnošću došli do bogatstva i slave, ali je mnogo veći broj onih kojima je bogatstvo ostalo san, a realnost bijeda. Opredjeliti se, prema tome, za umjetnost ne mora biti lakoumnost: vrlo često je i herojstvo.
Mihić se nije predomišljao. Znao je da hazardira, ali volio je letjeti nego gaziti za stadom dvonožaca, i upisao se na zagrebačku Akademiju: pošao je učiti zanat.
Zanat je žljeb kroz koji protječe misao, pjesma i krv. Bez zanata ni genijska misao ne može da uzleti. I podvrgao se akademskoj disciplini, koja češće kastrira nego okrilaćuje umjetnike. Slušao je predavanja i korekture profesora s kojima se je češće razilazio nego slagao. Ali, slušao je. I učio nadzirući kritikom i svoje djelo i profesorovu riječ. Želio je znati što više. Radi toga, osim slikarske discipline, želio je upoznati i grafičku: - tehniku intelektualaca, genija i sirotinje.
Da bi svladao jednu i drugu disciplinu, nije bilo dovoljno pohađati predavanja, nego i raditi, oprobavati, tražiti podlogu i izraz uvjerenja. Za sve to potrebit je crtež, koji je i rukopis i čahura i riječ. Crtao je, oslobađao ruku, produbljivao zanat i zgušnjavao zapažaje u konstatacije da bi ih naknadno pretvorio u djela i u vlastiti stil.Kad je izašao iz Akademije, pred njim više nije stajao model, nego svijet: cijeli svijet; u prvom redu ljudi, društvo u životnoj razgibanosti, susretima i sukobima.
Svaki čovjek može biti interesantan kao model i kao problem, ali Mihića ipak nije toliko zanimao individuum koliko kolektiv, radi toga proučavao je kolektiv u njegovim pokretima, pomacima, htijenjima, oblicima i sudarima.
Mihić je intelektualac, i nije samo gledao, nego je i kritizirao i sintetizirao Svoja zapažanja, pretvarajući ih najprije u misao, a onda u likovni oblik. Te njegove zaključke mi danas vidimo u njegovim grafikama. Obrađivao ih je u linorezu, jer je linoleum kao materijal, najjeftiniji i najpodesniji za rad. Bakrene i litografske ploče su skupe i manje osjetljive na nerv, misao i osjećaj umjetnika. Jeftinoća i kakvoća materijala bila je presudna za njegov razvitak. Nije trebao da pogreške balastom praznine spašava i besmislicom dopunja. Oko je imao izoštreno, duh kritičan, ruku sigurnu i radio je: obrađivao je teme koje su ga interesirale, pekle i draškale: najčešće one koje su izazivale kritiku njegova uma.
Motiv je bio uvijek čovjek i uvijek namijenjen više duhu nego oku. Njegove mape su tu da se nad njima misli, a ne da se traže virtuoziteti tehnike, ljepote oblika ili kurioznost sadržaja.
Crtež mu je čist, slobodan, reduciran na osnovne linije okvirnih kontura, u koje ugrađuje skulptorski volumen bez nutarnje raščlambe. Gledajući njegove grafike nameće se misao da je umjetnik više proučavao kiparstvo nego slikarstvo. Osim u par stranica, svi su motivi «puni», nabijeni nevidljivom plastičnom materijom tijela.
Rekao sam: na detalju ne inzistira. Bitno mu je savladati pokret i u njemu iznijeti kolektivnu psihu i izraz vremena. Linije karaktera ne traži u licu, nego u ritmu i pokretu. U njihove mase i međusobne odnose ugradio je, uz svoje likovne opservacije, i svoju kritičku misao, koju se ne bi usudio riječima izreči. U «Instituciji», govornik u čahuri nevidljivog svesilja, kao u nekoj dijaboličkoj aureoli među zastavama zaštićen naoružanim čuvarima, silovito deklamira svoju pravdu i – ubija. Pred njim leže žrtve, oko njega publika oborene glave. U «Pozornici» publika iz prvog plana udivljeno promatra pozornicu koja je istodobno stratište, krvnika pod zastavom i golu ženu uzdignutih ruku prema nebu.
Neki slikari slikaju najčešće akt, pejsaž i portrete. Nemaju li pred sobom jedan od tih motiva, oni ne znaju kud bi i što bi. Imaginacija ih napušta i krila se ne dižu. Mihiću ne fali motiva. On ih nalazi svugdje. U samoći i u društvu, u politici, u redu i neredu u kome živi. U «Izgradnji nadgradnje» vrlo je aktualan. Slabost se na slabosti penje, a i u temeljima slabost treperi, - pobjedni se spomenik diže koji je na izgled bravurozan i lijep, a obećava samo tragičan lom. «Quo vadis» je i previše čitak, i ne treba ga analizirati. «Spomenikom birokracije», monolitnim neboderom bez prozora s birokratima koji na njemu vijećaju, okrenuti leđima prema gledaocu i onim malim ljudićima koji pod njim stoje i čekaju milost s visoka, okrutno je zahvatio život. U «Inkviziciji» i «Spomeniku revolucijama» suočio se s prošlošću, sadašnjošću, relijom i zločinom.: u prvom planu raspeti Krist, na mjestu Pilatova natpisa srp i čekić, kao pozadina Markova crkva i u prvom planu krvnik.
Sve pojave života za Mihića su motivi na kojima se rasplamsava njegova kreativna imaginacija i izbijaju varnice duha i žalci kritike. Legende nije lako premostiti i povezati s likovnim tekstom. U tome nije slabost Mihićeva, nego uspjelo sredstvo kojim se služi umjetnik da svoja djela učini predmetom, ne samo gledanja, nego i ozbiljnog razmišljanja.
Prostornost rješava perspektivnim smanjivanjem dimenzija, a pozadinu, nekad i podlogu, obilježuje gibivim rasterom uznjihanih crta koje bi mogle predstavljati i vjetar i val, u oba slučaja nešto što pogibeljno opčarava.
Mijena golih i odjevenih figura koliko je dekorativna, toliko je i indikativna. Sve ima kod Mihića svoje zašto. Sintetizmom oblika on ne pretvara scenu u dekor, nego u provokativnu enigmu.
U jednoj mapi dao je tri mape, i nije stavio točku, jer život teče dalje; noć se izmjenjuje s danom, svjetlost s mrakom, i um i dalje gradi.
Andro Vid Mihicic