MIHIĆEV «HVALOSPJEV STVORENJA»
U povodu samostalne izložbe u Kapetanovoj kuli Zadar 2003
fra Bernardin Škunca
Kad se nađete pred likovnim djelom uglednoga zagrebačkog slikara Sergija Mihića – je li riječ o slici na platnu, u mozaiku, u akvarelu ili u drugim slikarskim tehnikama – zacijelo Vas obuzme osjećaj estetskoga doživljaja. Mihić je slikar dubokoga sintetičkoga sklada koji izlazi od njegove duhovne spoznaje i sjetilnoga zapažanja. On svoj idejni izvor – kao po prirodi stvari- usklađuje s vlastitim čuvstvima. Slikar je dubine univerzalnih misli i likovnog sklada, koji svoj moderni izraz, odnosno svoj likovni materijal i oblik, u duhu suvremenoga slobodnog stvaralaštva, unosi u ono što je u likovno-estetskom djelu bitno: doživljaja ljepote koja se rađa iz usklađivanja između sadržaja i oblika. Ostvarujući se u oblikovanju nadahnuća i misli, Mihić povećava svoje estetske dosege. Utjelovljujući svoja umna zrenja, svoja nutarnja nadahnuća, on proširuje prostor ljepote upravo preko svojih likovnih ostvarenja. Na taj se način njegovo umjetničko stvaranje, ispreplićući se na sintetički način, očituje kao istinski doživljaj ne samo za njega nego i za motritelja njegovih djela.
Kod Mihića, koji nam, evo, daruje rukovet likovnih ostvarenja pod znakovitim naslovom «U slavu svetoga Franje», osjećamo i doživljavamo neka, upravo izražena, poznata načela u likovnoj umjetničkoj estetici. K tome, oslobođen nasilja što ga nerijetko u likovnoj umjetnosti nameću trendovi, Mihić je istinski slobodan i suveren slikar, a takav je zato jer je talentirani slikar, sposoban za vlastiti likovni govor.
Svoju slobodu u vlastitom likovnomu izražavanju, Mihić pokazuje i u izboru likovnih tema. Značajno je da on – slobodan i od narudžbi – iz vlastite duše izabire sadržaje, primjerice univerzalnu misao sv. Franje Asiškoga o stvorenomu svijetu, o kojoj je ovdje poglavito riječ. No, kad je riječ o sv. Franji, riječ je svecu koji je ne samo u krugu kršćanstva nego i u širokom krugu europske, pa i svjetske duhovne kulture poznat po širini shvaćanja Boga i stvorenoga svijeta, te bi se moglo kazati da bi bio propust za likovnog umjetnika, kakav je Mihić, da nije upoznao sveca iz Asiza. Poznato je, naime, da je taj slobodan čovjek, naime Franjo Asiški – doista slobodan od svega osim u zaljubljenosti u Boga po Isusu Kristu- u kršćanstvu trinaestoga stoljeća izveo najznačajniju duhovnu revoluciju. Slobodan od svake materijalne moći i vlasti, postao je sposoban da se svemu divi i da sve doživljava na izvoran Stvoriteljev način. Nesklon uhodanim, kadšto potrošenim strukturama i ponašanjima u ljudi njegova vremena, svima je mogao naviještati ljepotu Duha i istinitost Kristova evanđelja. Zato su ga slijedila mnoštva ljudi s osjećajem oslobođenja i duhovnoga obogaćenja. Među takvima našli su se i umjetnici svih pravca umjetničkog stvaralaštva. U Europi se preko pojave Franje Asiškog – ne samo po njemu, ali u velikoj mjeri baš po njemu- rodila i nova duhovnost, i novo pjesništvo (Jacopone da Todi i Dante stoje zadivljeni pred Franjom Asiškim), i novo likovno stvaralaštvo.
Od likovnih umjetnika koji su u Franji Asiškomu nalazili svoje inspiracije, kakvi bijahu odmah poslije smrti sv. Franje, Giotto i Cimabue, te nakon njih čitavi redovi slavnih likovnih umjetnika, europskih i naših, vrijedi spomenuti barem najznačajnije: Fra Angelico, Paolo Veneziano, Vivarini, Veronese, Palma Mlađi, Murillo, i drugi, te naši; Blaž Jurjev, Juraj Dalmatinac, Medović, Jurkić, Rački, Kljaković, Meštrović,Šulentić, te noviji Dulčić, Bifel, Ujević, Botteri, i brojni drugi. Franjo Asiški je zacijelo jedan od najomiljenijih svetaca za likovnjake u cjelovitoj povijesti kršćanstva. Sergije Mihić dolazi k sv. Franji tiho i nenametljivo, ali snažno i svježe. Ponesen Košljunom (franjevačkim samostanom na otočiću kod Punta na otoku Krku), kao s određenom duhovnom kolijevkom jadranskih fratara, s Franjom Asiškim se stavlja pred «neprijateljicu smrt tjelesnu» da u duhu istoga sveca u smrti prepozna «sestru» koja svako ljudsko stvorenje – baš onda kad je nasukano na hridini tjelesnoga umiranja – u božanskoj preobrazbi Križa vodi u prostranstva Duha, kako je Mihić to umjetnički snažno izrazio u mozaiku upravo na košljunskom franjevačkom groblju (god. 1999.)., sada u Z agrebu Nije li, možda, baš taj «čas tame» - razobličen u osobi sv. Franje – bio odlučujući za još dublje i još ljepše Mihićevo drugovanje sa svecem iz Asiza? Nije li se u tom svemirskom vrtlogu života i smrti, smrti i života, možda već prije nego je nastao mozaik na Košljunu, rodila Mihićeva slikarska lauda. «U slavu svetoga Franje»? Ili čak, nije li Mihić već davno bio zahvaćen pojavom stvorenoga svijeta i života? Što su drugo Mihićeve slikarske tvorbe, primjerice sadržaji iz mora ili uz more, nego pjesme stvorenom svijetu?
Ipak ovo što je sada- nedavno u Zadru, sada u Zagrebu – Sergije Mihić stavio pred naše oči pravi je hvalospjev u čast stvorenoga svijeta na način sv. Franje, stoga i u slavu sv. Franje. Dva umjetnika- da opet kažemo u jeziku estetike – sintetički se nadahnjuju. Umjetnik duhovne univerzalne poruke, kakav je Franjo Asiški u «Hvalospjevu stvorenja», budi u likovnom umjetniku Mihiću zrenje univerzalne misli o životu, pa nastaje još jedno umjetničko djelo: Mihićev opus «U slavu svetoga Franje». Mihićev «brat gospodin sunce», «brat mjesec» i «sestre zvijezde», i druga stvorenja opjevana u «Hvalospjevu stvorenja» Franje Asiškog, likovni su govor posebne interpretacije, neprepisane, tj. izvorne. U ovom se nizu Mihićeve «slave» s dubokim doživljajem može stajati u motrenju, to će reći u meditaciji pred neshvatljivom ljepotom Stvoriteljevom. U ovim Mihićevim «stvorenjima» jasno vidimo nužnost boje (materijala) i oblika u likovnom djelu. U «bratu gospodinu suncu» vidimo ne samo bukteću kuglu u svemiru, nego i simboličku ljepotu jednoga stvorenja koje iz našega kozmičkoga sustava nama govori o Tajni stvorenoga svijeta. U prostranstva svemira iz središnje bjeline sunca – kao «ni iz čega» (ex nihilo»)- izlazi «vječno zlato» ili zlato kao simbol Stvoriteljeve vječnosti. »Brat mjesec» i «sestre zvijezde» ucijepljene su – kao u organsku cjelinu – svemirsku rijeku života. Snažno se doima i Mihićev «brat oganj», koji očito predstavlja zagrljaj u vatri, što na rijetko izražajan način govori o očišćavajućoj i stvaralačkoj snazi ljubavi. Nije li se ovdje Mihić – možda nesvjesno – približio poznatoj biblijskoj slici o Bogu koji voditelju izraelskog naroda, Mojsiji, govori iz gorućega grma i objavljuje se kao «Onaj koji jest» (usp. Izl 3,14), koji je izvor i počelo svega što postoji?
Kada pak Mihić dolazi na kraj «Hvalospjeva stvorenja» Franje Asiškoga – gdje je govor o smrti tjelesnoj – simbolička uloga boje i oblika progovara iznenađujuće lijepo: iz «tjelesnoga», tj. materijalnoga brodoloma života, upravo iz ogoljenoga i potamnjeloga pramca, izvija se žuto-zlatna nit koja odlazi u krug svemira, u prostranstva vječnosti. Na tu likovnu misao rekao bi sv. Franjo: Blaženi oni koji se nađu u toj neuništivoj niti Života.
Govor likovnoga umjetnika (u 21.st.) kroz govor duhovnoga pjesnika – umjetnika (iz 13 st.) sastaje se u sintezi pred kojom stojimo ispunjeni doživljajem univerzalne poruke i likovne ljepote. Pjesnik Franjo Asiški izriče poruku iz snažne zahvaćenosti od Stvoritelja, koji za njega nije tek nepoznati demijurg nego doživljeni «moj Gospodin», a slikar Sergije Mihić, u vlastitim bojama i vlastitom obliku, ulazi u Tajnu stvorenoga svijeta, iznoseći pred nas isti sadržaj u drugom oblikovnom doživljaju.
