" I onda: puni topline, bajkoviti mozaici. Kamen – a ništa nije statično, ništa kameno.
Sve se miče, ziba i giba, sustiže se s lakoćom i elegancijom. Konji trče, ribe se pračakaju i čavrljaju. Mozaici svjetlosti i nade! U najtvrđem materijalu – najlepršaviji praznički prizori, zapravo djeluju kao priviđenja iz kojih te motri bolna i tako smirena nezaustavljivost. Navikli smo na hladan mir mozaika, na nepomičnost ukrasnog zida, a ovi nisu samo ugoda za oko, sklad postignu sljubljivanjem čestica škriljca – nego, još više, izazov priviđenja javi. Napor čežnje, da to neuhvatljivo budemo mi sami. Očima bježiš po njima, po tim stakalcima i kamenčićima, i tražiš pramac za koji da se uhvatiš – ali brod je brz i izmiče ti, ljulja se, a ti ga slijediš i unatoč svemu lijepo ti je. Bezbrižnost kojom te nagrađuje ploha mozaika za tvoju vjernost iščezlom krajoliku..."
VESNA PARUN "SERGIJE MIHIĆ-BALADA O LJUDSKOJ ISTINI"